Nozemoza

Nozemoza je nametnička bolest odraslih pčela uzrokovana praži-votinjom Nosema apis, koja u nepovoljnim uvjetima stvara dugožive truske. Uzročnik napada stanice srednjeg crijeva pčela, u kojima se umnaža te ih razara. Bolesna pčela živi kraće od zdrave i obično ugiba izvan košnice, tako da je bolest teško zamjetljiva. Uočava se uz djelovanje nekih nepovoljnih uvjeta na cijelu pčelinju zajednicu. Katkad, posebice pretkraj zimovanja, može doći i do propadanja cijele pčelinje zajednice. Raširena je svuda po svijetu, a suzbijanje bolesti predviđeno je zakonom.
Nozemoza je odavna poznata bolest, opisivana kao griza ili zarazni proljev pčela. Godine 1909. E. Zander je opisao uzročnika i bolest nazvao nozemoza, ali je mnogo toga o naravi bolesti ostalo nejasno. Još su i danas, na skupovima najpoznatijih stručnjaka, mišljenja o toj bolesti vrlo podijeljena. Jedni smatraju da joj se daje preveliko značenje i tvrde da su mnogi slučajevi nozemoze pogrešno dijagnosticirani, kad su zapravo posrijedi druge bolesti. Drugi smatraju nozemozu bolešću koja nanosi najviše štete pčelarstvu i koju valja suzbijati oštrim veteri-narsko-upravnim mjerama. U novije doba smatra se da uzročnik noze­moze otvara vrata ulaska u organizam pčele uzročnicima drugih bolesti, prvenstveno virusnih, te da one čine veće štete nego sama nozemoza.
Bolest je raširena posvuda u svijetu pa i u cijeloj našoj zemlji. Kroz smanjenje prinosa meda i propadanjem cijelih pčelinjih zajednica, izravno uzrokuje velike gospodarske gubitke pčelarima. To se posred­no odražava i na štete u cijelim ekosustavima koji su vezani uz pčele.
Uzročnik je nozemoze praživotinja, mikrosporidija (truskavac) koja napada stanice srednjeg crijeva pčele. Tu se brzo razmnaža i tvori spore (truske) kojima se bolest prenosi. Od ulaska spora do njihova umnažanja i propadanja stanica prolazi samo oko pet dana. Samo na temelju nalaza spora u dijagnostičkom laboratoriju pouzdano se utvrđuje bolest. Spore su ovalnog oblika, duge 5 - 7 i široke 3 - 4 mikrometra. Vrlo su prepoznatljive i teško ih je zamijeniti s nekim drugim tvorbama koje se mogu vidjeti pod istim povećanjem mikro­skopa, prvenstveno s kvasnicama i plijesnima. Na saću i u prirodi ostaju žive nekoliko mjeseci, ali ne podnose temperaturu iznad 70° C pa ih kuhanje u vodi odmah ubija. Raspršene u medu ostaju žive i godinu dana.
Spore slične uzročnicima nozemoze utvrđene su i u jednom slučaju ugibanja pčelinjih kukuljica. Da bi se pokusno izazvala bolest, te su spore davane u hrani ličinkama, prskane po saću ili su njima hranjene pčele hraniteljice. Bolest je teško zamijetiti jer pčele odmah izbacuju uginule kukuljice. Za nju je predložen naziv nozemoza legla. Kako taj nalaz nije naknadno potvrđen, a pokusno nije uspješno izazvana bolest, ne bi mu se trebalo pridavati posebno značenje.
Glavni izvori nozemoze su voda na nehigijenskim napajalištima pčela, saće uprljano izmetinama bolesnih pčela i med u koji su dospjele spore.
Putovi kojima uzročnik nozemoze ulazi u pčelinju zajednicu su različiti i slični putovima unosa uzročnika drugih nametničkih a i zaraznih bolesti. Najčešći je prirodni, voda koju su zagadile izmetina-ma pčele bolesne pčelinje zajednice. Bolest se ceste prenos po av0m grabeža, a nepažljiv pčelar . sam prenos. bolest unutar pčelinja premještanjem okvira iz bolesnih u zdrave zajednice, kao , ostali radovima na pčelinjaku.
Unutar košnice mlade pčele dolaze u doticaj sa sporama uzročnika nozemoze u izmetinama bolesnih pčela. Bolesne pčele balegaju u košnici u doba kad ne postoje uvjeti za češče izlijetanje iz košnice, kao stoje to zimi ili za dugotrajnih kiša. Tijekom lijepog vremena čak i teže bolesne pčele balegaju izvan košnice. Tijekom aktivnog razdob­lja pčele žive vrlo kratko, izmjena naraštaja radilica je brza, pa to usporava razvoj bolesti. Razvoju bolesti pogoduju nagle promjene temperature, slaba paša, uzimljavanje pčela na nekim vrstama meda kao stoje med medljikovac, slabe pčelinje zajednice, uznemiravanje pčela zimi, duge zime bez lijepih dana za pročisne izlete pčela, često otvaranje košnica i dugotrajni pregledi zajednica, kao i intenzivno pčelarenje s čestim selenjem pčelinjih zajednica. Krajem zime i u rano proljeće udio bolesnih pčelinjih zajednica kao i pojedinih pčela unutar zajednica je najveći.
Matica može biti nosilac nametnika, a kako ona balega u košnici, može biti važan čimbenik u širenju nozemoze. Matice obično oboli­jevaju u ranoj životnoj dobi, do svog sedmog dana, kad same uzimaju hranu. U pokusu ugibaju dvadesetak dana nakon što su primile spore uzročnika nozemoze. Međutim, matice mogu oboljeti i kasnije u svakoj prilici kad se hrane medom a ne matičnom mliječi. To se može dogoditi tijekom zimovanja, prije rojenja i sličnim okolnostima. Nozemoza je vjerojatno jedan od najčešćih uzroka tihe izmjene matica. U pčelinjoj zajednici matica prirodnim putem pojede manju količinu spora nego u pokusima. Kako pčele hrane maticu intenzivno matičnom mliječi, bolest se polaganije razvija. Do tihe izmjene nozemozne matice obično dolazi tijekom tri mjeseca nakon što u nju uđe uzročnik. Bolesne matice sve slabije nesu jaja stoje vjerojatno uzrok njihove zamjene. Za pčelinju je zajednicu najlošije ako bolesna matica ugine tijekom zime, jer tada ne postoje uvjeti za uzgoj nove matice i zajednica je osuđena na propast.
Iz spora koje dospiju u srednje crijevo pčele, izlaze ameboidni nametnici koji ulaze u nježne stanice, razaraju ih i time remete njegovu probavnu funkciju. Ovisno o broju nametnika, znakovi bole­sti pojavit će se prije ili kasnije. U pokusima je uspjelo izazvati bolest i samo jednom sporom, ali se općenito smatra da je za uspješno izazivanje bolesti potrebno više od 100 000 spora. To je zbog toga što peritrofna membrana štiti unutrašnju površinu crijeva i od prodora raznih nametnika. Oštećenje te membrane uzrokuje i povećanu osjetljivost prema nozemozi. Nametnici se u stanicama crijeva razmnošavaju vrlo brzo i stvaraju obilje spora koje s izmetima izlaze napolje. Najveći broj spora (30 - 50) nalazi se u crijevu dva tjena nakon početka bolesti. Kod pčela koje ne mogu balegati, u strašnjem se crijevu moše nakupiti i više od 100 milijuna spora.
Bolesna pčela ne moše potpuno iskoristiti hranu, pa osjeća stalno glad. Posljedica toga je uzimanjeveće količine hrane, koja samo prolazi kroz bolesno crijevo. Uslijed toga se u strašnjem crijevu nakuplja velika količina slatkih izmetina punih spora uzročnika nozemoze. Bolesne pčele ne mogu zadršati balegu duše vrijeme, te ako su spriječene izlaziti iz košnice, balegaju u košnici. Izmetine su tekuče i slatke, pa ih pčeke lišu i tako se stvaraju idealni uvjeti za širenje nozemoze.
Uslijed slabijeg iskorištenja hrane, bolesne pčele brže troše masno-bjelančevinasto tijelo, radi čega im se skraćuje život, a također nemaju dobro razvijene mliječne žlijezde. To dovodi do slabije ishrane legla, pa je razvoj pčelinje zajednice, posebice u proljeće, usporen i otežan. Bolesne pčele ugibaju prije nego zdra­ve. U jako zahvaćenim pčelinjim zajednicama leglo je slabije hranjeno i njegovano te samim time podložnije pojavi drugih bolesti, od kojih valja posebno istaknuti vapnenasto leglo.
Tijekom aktivnog razdoblja u životu pčelinje zajednice radilice žive razmjerno kratko, tek oko 40 dana. Većinom prime dovoljnu količinu spora za izazivanje bolesti do desetog dana starosti, a za razvoj bolesti potrebna su još dva tjedna. Te pčele ugibaju samo nekoliko dana ranije nego što bi uginule prirodno, pa pčelar obično i ne primijeti da sa zajednicom nije nešto u redu. Ali, bolesne pčele ugibaju kao skupljačice, upravo kada bi trebale donositi višak meda za pčelara. To je jedan od uzroka da nozemoza nanosi znatne štete. Iako gubici nisu uvijek jasno vidljivi, oni u pojedinim slučajevima iznose i više od 25 posto ukupno proizvedene količine meda. Mlada, zdrava i plodna matica kao i dobar pčelarev postupak s pčelinjom zajednicom mogu posve prikriti gubitak starijih bolesnih pčela.
Koliko nozemoza utječe na proizvodnju meda pokazalo je istraži­vanje provedeno u uvjetima jugoistočnog sredozemnog podneblja, gdje pčelinje zajednice ne prolaze razdoblje zimskog mirovanja. Na četiri pčelinjaka na kojima se učestalo javljala nozemoza provedeno je pokusno liječenje s tri lijeka. Svaki pčelinjak je podijeljen na četiri skupine pčelinjih zajednica od kojih su po tri liječene s fumagilinom, hexametilentetraminom i sulfamonometoxinom, a po jedna je ostala neliječena. Liječenje je provedeno prema uputama proizvođača lije­kova u jesen i u rano proljeće. Vaganjem meda nakon glavne paše utvrdilo se da je prosječna količina proizvedenog meda liječenih zajednica bila za 7,85 - 20,94 posto veća od neliječenih. Najučinkovitiji lijek je bio fumagilin, a slabiji učinak je postignut s ostala dva. Godinu dana prije početka pokusa kao i za njegova trajanja pčelinje zajednice su pregledane više puta na prisutnost nozemoze i ona je utvrđivana podjednako u svim skupinama. Valja istaknuti daje bolest utvrđivana samo na temelju nalaza spora uzročnika nozemoze u pčelama skuplja-čicama uhvaćenim na poletištu. Tijekom cijelog tog razdoblja nikakvi znakovi bolesti nisu primjećivani.
Jasno se, dakle, vidi da je nozemoza važna i teška bolest također i tijekom sezone, kad pčelar ne može zapaziti njezine znakove. Vrlo poticajno djelovanje antibiotika fumagilina na razvoj pčelinje zajed­nice treba pripisati njegovu učinku na uzročnike nozemoze. Zakočivši razvoj nametnika produžuje život pčelama, zajednica vidljivo brojča­no ojača, te su i prinosi pčelinjih proizvoda povećani.
Nozemoza je prisutna na svim pčelinjacima u Hrvatskoj i pčelari moraju provoditi stalne mjere za njezino suzbijanje.
Bolest se pogoršava tijekom zime. Ovisno o klimatskim prilikama zimski naraštaj pčela mora živjeti duže i dočekati prve naraštaje proljetnih pčela, dakle 3-6 mjeseci. Teško bolesne pčele ugibaju znatno prije. U zimske dane, kad nema pročisnih izleta, bolesne pčele mogu balegati u košnici, što pogoduje naglom širenju bolesti. Zajed­nica brojčano slabi pa ne može njegovati prvo proljetno leglo. Događa se da uslijed toga u tom razdoblju iznenada ugiba. Loša kakvoća zaliha zimske hrane pospješuje razvoj nozemoze. Neke vrste meda, kao med medljikovac, oštećuju peritrofnu membranu pa time olakša­vaju prodor uzročnika nozemoze u stanice crijeva. Osim toga, sadrže i više neprobavljivih tvari, pa dodatno opterećuju bolesno crijevo.
Znakove bolesti na bolesnoj pčeli je teško uočiti. One većinom ugibaju daleko u prirodi. Tek kad je u košnici velik broj teško bolesnih pčela, pčelar može zapaziti da pojedine pčele izlaze na poletište i ovdje uzbuđeno hodaju, trepereći krilima. Katkad ugibaju pred košni­com u većem broju. Te pčele imaju i nešto povećan zadak, ispunjen svjetlijim izmetinama. Ako se takvoj pčeli pažljivo otvori zadak, vidi se prošireno srednje crijevo, tanke stijenke, mliječnobijele boje.
Veći broj mrtvih pčela na podnici košnice tijekom zime ukazuje na nozemozu. Bolesna pčelinja zajednica brojčano slabi i često ostaje bez matice. Okviri i pročelja košnica uprljani izmetinama pčela izazivaju sumnju daje posrijedi nozemoza. Većinu ugibanja pčelinjih zajednica u rano proljeće valja pripisati nozemozi.
Sigurno utvrđivanje bolesti moguće je obaviti samo mikroskop­skom pretragom pčela, a obavlja se u specijaliziranim laboratorijima. Za pretragu je potrebno tridesetak mrtvih pčela, skupljenih tijekom mjeseca siječnja ili veljače s podnice košnice. Ti tzv. zimski gubici najsigurniji su materijal za utvrđivanje nozemoze. jer tijekom zimo­vanja prvo ugibaju bolesne pčele. Ako se na vrijeme ne skupe zimski gubici, pčele za lijepih zimskih dana očiste podnicu, a u tom slučaju na pretragu treba slati starije pčele uhvaćene na poletištu. Što su uzorci kasnije skupljeni, manja je vjerojatnost da se među tridesetak pčela, dostavljenih na pretragu nađu i bolesne. Uzorci pčela pakiraju se posebno iz svake košnice, najbolje u kutije od šibica ili papirnate vrećice. Svaki uzorak treba biti označen brojem da bi se znalo i/ koje je košnice uzet. Treba izbjegavati nepropusnu ambalažu, bočice od lijekova i polivinilske vrećice. U njima se pčele upare i spljesnive. što otežava pretragu.
Svakako valja naglasiti da pozitivan nalaz uzročnika nozemoze ne znači da je zajednica vidljivo bolesna. Često su pčelari zbunjeni nalazima i tvrde kako su im pozitivne zajednice posve zdrave. No ako se takav nalaz razmotri u svjetlu dosad iznesenih činjenica o skrivenoj naravi bolesti, sve postaje jasno. Negativan nalaz ne znači pouzdano da u pčelinjoj zajednici nema pčela koje boluju od nozemoze. Jasno je da tridesetak pregledanih pčela ne predstavlja reprezentativni uzorak pčelinje zajednice koja broji nekoliko desetaka tisuća pčela.
U laboratoriju se promatranjem pod mikroskopom u materijalu poslanom na pretragu traže prepoznatljive spore po kojima se postav­lja dijagnoza bolesti. Katkada valja pregledati i matice da se utvrdi jesu li nositelji nametnika. Postupak je jednostavan. Matica se stavi na komad stakla i poklopi čašom. Već nakon dvije do tri minute ispustit će izmetine, nakon čega se vraća u košnicu, a izmetine na staklu pregledaju se pod mikroskopom.
Prema zakonskim propisima samo na temelju pretrage obavljene u laboratoriju pčelar može dobiti zdravstvenu potvrdu za selenje ili prodaju pčela tijekom godine. Proizvodnja matica treba biti pod posebnim nadzorom.
Nozemoza se suzbija prema odredbama Zakona o zaštiti životinja od zaraznih i nametničkih bolesti koje ugrožavaju cijelu zemlju. Ali, samim veterinarsko - upravnim mjerama teško je postići konačni uspjeh. U suzbijanju nozemoze vrlo je važan ispravan postupak s pčelinjom zajednicom i samo dobrom suradnjom između pčelara i veterinarske službe moguće je bolest uspješno suzbijati.
Rasprostranjenost nozemoze na pčelinjaku najviše ovisi o pčelaru i načinu pčelarenja. Jedna je od najvažnijih mjera pravodobno otkrivanje bolesti, što se postiže redovnim slanjem zimskih gubitaka na pretragu.
Uređenje higijenskog pojilišta za pčele smanjuje mogućnost šire­nja bolesti iz košnice u košnicu na pčelinjaku i između obližnjih pčelinjaka. Bojenjem prednje stijenke košnice smanjuje se zalijetanje pčela u tuđe košnice, a pažljivim radom valja nastojati da na pčelinja­ku ne dođe do grabeža.
Kako je bolest široko rasprostranjena, preporučuje se redovna izmjena starog saća, a svo sumnjivu saće valja uvijek raskužiti prije uporabe. Košnice i pribor mehanički se očiste i zatim pažljivo opale, kako je to opisano kod američke gnjiloće pčelinjeg legla. Pretapanjem saća u vosak spore uzročnika nozemoze sigurno ugibaju. Saće se može raskužiti parama 80 - postotne octene kiseline, te tako sačuvati i dalje upotrebljavati. Priprema se za raskužbu tako da se izvrca sav med, a potom se rastaljenim voskom pažljivo premazu sve vidljive žice između saća i okvira. To je nužno jer octena kiselina nagriza metal, pa bi nezaštićene žice popucale pri najmanjem opterećenju ili prvom vrcanju. Saće se može raskužiti u praznoj košnici, nastavcima, drvenom sanduku ili manjoj prostoriji koja se dade dobro zatvoriti. Valja pripa­ziti da ni ovdje nema nikakvih metalnih dijelova koje bi kiselina oštetila. Zapremnina prostora u kojem se raskužuje saće izračuna se u litrama (dužina x širina x visina u dm). Saće se polaže tako da slobodno visi kao u košnicama, tj. s malim razmacima. Na satonoše gornjih okvira postave se široke plastične, emajlirane ili staklene posude u koje se ulije na svaku litru prostora po 2 ccm 80 - postotne octene kiseline. Octena kiselina polako isparava. Njezine pare su teže od zraka te oplakuju saće, ulaze u stanice i uništavaju spore uzročnika nozemoze. Prostor u kojem se obavlja raskuživanje treba biti dobro zatvoren tjedan dana, nakon čega se saće vadi i prozrači dok se ne izgubi miris octene kiseline. Raskuženo saće se može dodati u košnicu ili pohraniti zaštiće­no od voskovih moljaca do daljnje uporabe.
U jesen treba paziti da zajednica uđe u zimu sa što mlađim pčelama i što boljom zimnicom, što se postiže jesenskim prihranjivanjem pčela. U svakom slučaju valja iz košnice ukloniti sav med medljikovac. Tijekom zimovanja mora se spriječiti svako uznemiravanje pčela.
U današnjoj tehnologiji se matice zamjenjuju svake godine ili svake druge godine. Pčelinjaci za proizvodnju matica moraju biti pod strogim nadzorom da ne bi bolesnim maticama širili nozemozu.
Zajednice, za koje se laboratorijskom pretragom utvrdi da su nositelji nametnika, treba u rano proljeće prije selidbe na pašu izlije­čiti. Nozemozne zajednice liječe se metodom prevješavanja okvira s leglom i davanjem lijeka. Postupak se može obaviti u svakoj košnici koja se dade pregraditi matičnom rešetkom. Prije nego se pristupi postupku, valja pripremiti novu ili raskuženu košnicu i okvire sa saćem iz provjereno zdravih zajednica ili prethodno raskuženim. Kad je sve spremno, pristupa se prevješavanju okvira. Na mjesto stare košnice stavlja se nova ili raskužena, u čije se plodište stavlja raskuženo ili čisto saće. Okvire s leglom stavljamo u medište nove košnice. Treba naći maticu i pustiti je u plodište na raskuženo saće. Pčele iz nozemozne košnice treba istresti pred novu košnicu tako da same uđu u nju. Na taj način se u novoj košnici dobiju dva dijela odijeljena matičnom rešetkom. U plodišnom je odijeljena matica na praznom čistom saću, a u medišnom su okviri saća sa starim leglom, na kojima su još spore uzročnika bolesti. Nova košnica ostaje tako 21 dan, da iz starog saća izađu sve mlade pčele. Nakon tog razdoblja staro saće se vadi a pčele istresu pred košnicu. Okviri saća iz stare košnice u kojima se nalazi samo med, izvrcaju se, nakon čega se raskuže, obično skupa s onima iz kojih su izašle sve mlade pčele.
Tijekom tri tjedna, dok se u novoj košnici još nalazi staro saće iz kojeg postupno izlaze mlade pčele, zajednici valja davati lijek koji će zaštititi pčele od prodora nametnika. Za sada se kao najbolji lijek pokazao antibiotik fumagilin. Daje se u količini od dva grama za svaku pčelinju zajednicu. Nužna količina zajedno davanje otopi se u malo vode, zatim se dodaje 2,5 litre šećerne otopine 1:1 i dobro promiješa. Pčelinjim zajednicama daje se pet puta po pola litre te ljekovite otopine u razmacima od po tri dana. Istodobno s prevješavanjem, daje se i svim zdravim zajednicama na istom pčelinjaku po gram fumagilina u 1,5 litre šećerne otopine u tri navrata s razmakom od po tri dana u obrocima od po pola litre. Kod davanja antibiotika treba se pridržavati svih općih mjera. Otopina antibiotika se priprema u količini potrebnoj samo za taj dan, a svi nepotrebni okviri sa saćem, posebno iz medišta, moraju se ukloniti da antibiotik ne bi dospio u med, te da ga pčele što prije pojedu a ne pohrane.
Pažljivo provedenim liječenjem spašava se pčelinje leglo, što omo­gućava nesmetan razvoj pčelinje zajednice. Davanjem lijeka gotovo sigurno se sprječava obolijevanje mladih pčela, a zamjenom košnice i prevješavanjem okvira uklanja se izvor spora nametnika. Dobro je da sanaciju provedu istodobno svi susjedni pčelari. Lokvice iz kojih pčele piju vodu potrebno je zatrpati i postaviti higijenske pojilice.
Nakon saniranja nozemoznih zajednica pčelar može dobiti zdrav­stvenu potvrdu za selenje ili prodaju pčela.
Radi saniranja nozemoze na većem prostoru, ako je ona proširena u velikog broja pčelinjih zajednica, preporučljivo je provesti liječenje svih pčelinjih zajednica davanjem fumagilina u zadnjim obrocima šećerne otopine za popunu zimskih zaliha. Kako je ljekovita šećerna otopina zadnja pohranjena, pčelinja će je zajednica prvo potrošiti i to već na samom početku zimovanja. Teže bolesne pčele će uginuti već prije početka pravog zimovanja. Lakše bolesne, tek napadnute pčele će biti zaliječene, te kasnije neće širiti spore putem izmetina čak i ako dođe do pojave baleganja u košnici. Sam postupak je jednostavan, a sastoji se u davanju 4 - 5 grama fumagilina u zadnjih 4 - 5 litara šećerne otopine za popunjavanje zimskih zaliha. Pri tome nema opasnosti da bi antibiotik dospio u med, jer ga pčelinja zajednica u potpunosti potroši tijekom prve polovine zimovanja.
Za liječenje nozemoze se mogu upotrijebiti i neki drugi lijekovi kao npr. sulfamonometoksin, heksametilentetramin ili formalin. Ti lije­kovi imaju nešto slabiji učinak od fumagilina, a pri njihovoj primjeni moraju se strogo poštivati upute za uporabu jer nepravilno uporabljeni mogu izazvati neželjene posljedice.
Osim u šećernoj otopini, fumagilin se može dati pčelinjim zajednicama i u medno-šećernom tijestu. Nije preporučljivo da ga pčelar sam pripre­ma, jer je vrlo teško postići jednoličnu raspodjelu lijeka u svim dijelovima tijesta. Stoga je bolje da pčelar nabavlja već gotov pripravak od provje­renog proizvođača. Uporaba medno-šećernog tijesta radi suzbijanja nozemoze dolazi u obzir gotovo isključivo pred kraj zimovanja i u vrlo rano proljeće, kad se pčelinja zajednica počinje razvijati i kada se dugoživuće, zimske pčele zamjenjuju mladim pčelama kratkog života.
Mogućnost širenja nozemoze može se znatno smanjiti dezinfekci­jom vode za piće u higijenskim pojilicama i drugim napajalištima. Najbolji rezultati su postignuti primjenom jodnih preparata.

NA VRH